Ispovest žene koja je zatekla muža u preljubi nakon 30 godina braka, krije emotivne detalje.
Trideset godina života sa Maksom pretvorilo me je u pravog stručnjaka za njegove navike.
Znala sam sve njegove navike: kako se trgne kada kafa nije dovoljno vruća, kako prekrsti noge dok čita jutarnje novine, kako žmuri kada gleda novu kravatu u prodavnici. Čak i po zvuku njegovih koraka mogla sam da zaključim u kakvom je raspoloženju!
Naša ćerka Katja se često zezala sa ovim: “Mama, ti si kao rendgenski snimak – vidiš pravo kroz fasciklu.”
A ja sam se samo nasmejala kao odgovor. Sada je i sama udata, podiže blizance, a kada nam ih dovede za vikend, primetim kako je naučila da na isti način “čita” svog Dimku.
– Sećaš li se kako si upoznala tatu? – pitala je jednom na porodičnoj večeri. – Reci momcima!
“Šta da ti kažem”, zasmejao se Maks, namigujući unucima. – Tvoja baka je bila tako energična – ceo institut je bio u čudu!
– Ali nisam smislila smešne izgovore! – Zaigrano sam zamahnula peškirom prema njemu. – A ko je uspeo da zakasni sat vremena na prvom sastanku jer se navodno “pokvario tramvaj”?
“Ali onda sam ceo mesec pisao beleške”, osmehnuo se.
Takve večeri su bile posebno drage – kada je kuća bila ispunjena dečijm smehom i zveckanjem kašika po tanjirima.
Činilo se kao da vreme usporava, omogućavajući vam da uživate u svakom trenutku.
Počela sam da primećujem prva zvona za uzbunu prošle jeseni.
Male stvari koje bi se na prvu mogle pripisati slučaju…
– Len, jesi li videla moj novi džemper? – pitao je jednom Maks, preturajući po ormanu. – Tako tamnoplava, sa visokom kragnom?
– Koji drugi džemper? – Podigla sam pogled sa knjige. – Nisi kupio džemper.
– Uzeo sam ga prošle nedelje. Sećaš se?
– Nismo bili u kupovini dva meseca.
“Oh, pa, da”, oklevao je nekako čudno. – Verovatno je ostao na poslu. Potpuno sam oduševljen ovim novim projektom.
Ovo je bio četvrti put za mesec dana da je “izgubio” navodno kupljene stvari. Uvek smo išli zajedno u kupovinu – to je bio naš mali ritual.
Posle kupovine uvek smo svraćali u naš omiljeni kafić na ćošku, gde je moj muž uvek naručivao pitu od borovnica, a ja uvek naručivala karamel makijato.
Postepeno se nešto suptilno promenilo.
Muž je počeo češće da se zadržava u svom arhitektonskom birou, pojavio se novi parfem – opor, nimalo u njegovom stilu. Čak se i njegov hod promenio – prolećniji, poletniji.
“Zašto počinješ da se tako često pretvaraš ovde”, primetila sam jednog dana za doručkom, gledajući ga kako se pomno pregleda u ogledalu.
– Šta, ne možeš? – nasmejao se. – Uzgred, došli su nam mladi specijalisti, moramo da se pridržavamo.
Počeo je ozbiljno da se menja
Otišao je u teretanu, promenio naočare u kontaktna sočiva i počeo da farba sedu kosu. Sve sam pripisivala krizi srednjih godina.
“Doći ću kasnije danas”, zatekao me je njegov poziv kako kuvam. – Predstavljanje projekta je kasnilo.
“U redu”, odgovorila sam. – Večeru možeš zagrejati u mikrotalasnoj.
Stigao je posle ponoći. Mirisao je na tuđi parfem – laganu, cvetnu aromu. Pretvarala sam se da spavam kada je ušao u spavaću sobu.
– Slušaj, idemo u planine?
– Sećaš li se kako smo jahali kad smo bili mladi? Katka kaže da su sada tamo napravili tako prelepe staze.
“Ne mogu sada”, nije čak ni podigao pogled sa tableta. – Projekat treba da se završi, razumeš.
– Pa, bar nedelju dana…
– Len, stvarno ne mogu. Idi sa Natašom, opustićeš se. Činilo se da se i ona sprema.
Pogledala sam u poznatu boru između njegovih obrva koja se pojavila kada je napeto razmišljao o nečemu. Trideset godina braka nije šala.
Sećam se kako je Katjuša napravila prve korake, držeći ga za prst, i kako ju je naučio da vozi bicikl.
Ja sam ipak kupila kartu.
Ja sam pakovala kofer, a Maksim je sedeo u svojoj omiljenoj stolici, zakopan u telefon. Nasmejao sa se s vremena na vreme dok sam čitao poruke.
Ranije mi je uvek pomagao da se spremim, šalio se o količini stvari: “Len, ideš li na Severni pol Zašto ti trebaju tri džempera?”
– Idem da se istuširam. Moram da ustanem rano sutra, moram da završim prezentaciju.
foto: Shutterstock
Svetlucavi sneg i kristalni vazduh
Padine su mamile svojom belinom, žičara vas je nosila uvis, gde se nebo činilo posebno blizu.
“Lena, danas si nekako pažljiva”, primetila je Nataša za doručkom trećeg dana. – Sve je u redu?
Promešala sam vrući čaj u papirnoj šolji. – Nataša, moram da se vratim kući.
– Šta? – Zadavila se čajem. – Jesi li pala sa hrasta? Ovde smo samo četiri dana!
“Srce mi je na pogrešnom mestu”, pokušao sam da govorim smireno, iako se unutra sve skupljalo. – Znate kako to biva – izgleda da nema ništa konkretno, ali nešto grize i grize.
Uveče, ležeći u krevetu, listala sam fotografije na telefonu. Spavanje nije došlo. U glavi su mi se vrteli delovi razgovora, nasumične fraze, sitne nedoslednosti poslednjih meseci.
Ujutro sam kupila kartu za sledeći let.
– Len, možda ćeš ipak ostati? – Nataša me je ispratila do taksija.
– Ne mogu, Nataša, moje srce nije na pravom mestu. – Zalupila sam gepek. “Želim da se uverim da je sve u redu kod kuće.”
U avionu sam gledala kroz prozor u oblake koji su prolazili ispod i setila se kako sam upoznala Maksa.
Taksi je stao kod naše kuće oko sedam sati uveče.
Istrćala sam iz lifta. U stanu je svirala muzika – tiha, džez. Njegov favorit je Luis Armstrong.
Cipele – elegantne, štikle – stajale su u hodniku.
U blizini je ležala njegova aktovka i… naša fotografija, ista ona koja je uvek stajala na kaminu. Staklo u okviru je razbijeno.
Glasovi su dopirali iz spavaće sobe. Ženski smeh je mlad, zvučan.
Gurnula sam vrata.
Sedeo je na ivici kreveta – našeg kreveta, gde smo se zajedno budili toliko godina. A ona… Gospode, ona je istih godina kao Katja! Dugonoga plavuša u košulji – ista ona koju sam mu poklonila za prošli rođendan.
– Lena?! – Maks je skočio. – Ti… trebala si…
– Biti u planinama? Trebala sam. Ali onda sam odlučila da napravim iznenađenje.
Plavuša je nemirno navukla haljinu, pokušavajući da se sakrije iza ormana.
“Samo malo, draga moja”, sela sam u stolicu. – Imamo vremena za razgovor.
“Lena, sve ću ti objasniti”, prišao mi je, ali ja sam ispružila ruku.
– Ostani gde jesi. I ne treba ništa objašnjavati. Nisam slepa – videla sam kako je sve dovelo do ovoga. Nove majice, teretana, kašnjenja na poslu… Klasik žanra, direktan udžbenik “Kako prepoznati muža preljubnika”.
Devojka je konačno uhvatila svoju haljinu i sada se prebacuje s noge na nogu, ne znajući kuda da ide.
“Kristina, idi kući”, rekao je Maks ne gledajući je.
– Ili je možda pustimo da ostane? – Zavalila sam se u stolicu. – Reći će kako ste se upoznali. Možda se to dogodilo kada je primljena? Pre tri meseca, da li se dobro sećam? Tada ste počeli da “ostajete u kancelariji”.
“Prestani”, prešao je rukom preko lica. – Ne radi to…
IZVOR:STIL.KURIR.RS
Facebook Komentari